Na današnji dan, 30. lipnja 1878. godine, rođen je znameniti hrvatski kemičar, metalurg i izumitelj prve ekonomične električne žarulje s metalnom niti, Franjo Hanaman.
Franjo Hanaman je rođen 30. lipnja 1878. u Drenovcima, selu u blizini Županje. Njegovi roditelji, otac Gjuro (1847-1921) i majka Emilija rođena Mandušić (1854-1939), potjecali su iz trgovačkih obitelji, te se i otac bavio trgovinom. Baš radi trgovine boravio je kratko vrijeme u Drenovcima i tu mu se rodio drugi sin Franjo. Tri godine prije njega imali su sina Aleksandra (1875-1950).
Sklonost prirodnim i tehničkim znanostima
Obitelj Hanaman se ubrzo preselila u Brčko, jer je nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine ovaj kraj postao svojevrsni “el dorado” za trgovce. Otac je razvio vrlo intenzivnu trgovinu šljivama i soli. Mali Franjo je u Brčkom pohađao pučku školu koju je završio 1887. godine. Kao učenik, Franjo je pokazao poseban interes za prirodopis, zemljopis i crtanje. Bilo je logično da je u Brčkom nastavio školovanje na trgovačkoj školi. Ali bez velikog uspjeha, jer je iz trgovačkog predmeta imao slabe ocjene. Vjerojatno je to bio razlog zašto nije nastavio školovanje u najbližoj klasičnoj gimnaziji u Vinkovcima, nego upisuje veliku realnu gimnaziju u Zemunu. Ovdje će biti u svim razredima odličan učenik. Očito je imao sklonosti za prirodne i tehničke znanosti. U Zemunu je maturirao 1895. godine.
Tijekom školovanja u Zemunu, Franjo Hanaman će se susresti s dvojicom istaknutih profesora onoga vremena. Oni će bitno utjecati na njegov život i rad. Prvi je profesor kemije dr. Ivan Marek (1863-1936), koji je pobudio u Franji interes za kemiju, naveo ga na daljnji studij i tako odredio njegovu budućnost. Kasnije će, od 1920. godine, profesor Marek biti predavač organske kemije na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu i Hanamanov kolega. Drugi značajan profesor bio je dr. Stanko Plivelić (1868-1925), koji mu je predavao fiziku i matematiku. Plivelić je bio autor popularnih napisa s područja elektrotehnike. On je zajedno s Otonom Kučerom (1856-1931) napisao djelo Novovjeki izumi, knjiga IV, Matica hrvatska 1913. Plivelić u toj knjizi piše o električnoj rasvjeti i akumulatorima te je tu opisao i rad svog bivšeg zemunskog učenika na području upotrebe volframa za izradu niti u žaruljama.
Franjo Hanaman od 1895. studira u Beču na Tehničkoj visokoj školi, na Kemijskom odjelu i tu diplomira s odlikom 1899. godine. Zanimljivo je da je tijekom studija u Beču vrlo aktivno sudjelovao u društvenom životu hrvatskih studenata. Bio je član brojnih društava, a kako je volio šalu, pjesmu i tamburu (kao pravi Slavonac) bio je vrlo omiljen u društvu. Poznata je anegdota da je za vrijeme studija sa skupinom zemljaka otputovao u Rusiju i uzdržavao se sviranjem tambure. Tu se upoznao s Stjepanom Radićem (1871-1928) i s njim ostao u dugogodišnjem prijateljstvu.
Zajednički rad s Alexanderom Justom
Vrlo kratko vrijeme, Franjo Hanaman radi u šećerani u Usori (Tuzli), ali se vraća u Beč i na Tehničkoj visokoj školi počinje raditi kao asistent kod svog profesora Vortmana na katedri analitičke kemije. Kako je bio posebno zainteresiran za praktikum iz kvantitativne analize, profesor mu povjerava da vodi elektro analitički laboratorij. Tako se počinje baviti elektrotehnikom te odlazi na predavanja prof. dr. Karla Hocheneggera (1860-1947), tada vrlo priznatog stručnjaka. Pod njegovim vodstvom Hanaman objavljuje svoj prvi rad Aparat za elektro analitičke namjene u časopisu “Zeitschrift für Elektrochemie”.
Sve ovo dovodi do zajedničkog rada Franje Hanamana i drugog asistenta profesora Vortmana. To je bio dr. Alexander Just, jako zainteresiran za rad na poboljšanju električne žarulje s ugljenom niti. Bio je uvjeren da može naći onu metalnu nit koja će zamijeniti ugljenu i koja će biti puno trajnija. Just je imao vezu i s tvrtkom Schneider & Cons. Godine 1902. započinju Franjo Hanaman i Alexander Just istraživanja na području električne rasvjete. Obavili su niz pokusa (netko u anegdoti tvrdi više od 3000) počevši s borovim nitridom pa potom s nizom kovina, sve dok nisu zaključili da volfram ima najbolja svojstva.
Brojni neuspjeli pokušaji sve do volframove niti
Opće je poznato da je električnu žarulju, u obliku kakva je danas, izumio Amerikanac Thomas Alva Edison (1847-1931). On je dugo proučavao problem električne rasvjete te osnovao 1878. tvrtku Electric Light Company. Manje je poznato da je za žarnicu koristio u početku metalne niti, čak i platinu i iridij, ali time nije bio zadovoljan. Zato se okrenuo proučavanju karboniziranih materijala kao što su papir, pamuk, svila. Primjerice, prijavio je patent s karboniziranom niti od kartona koja je svijetlila 170 sati. Konačno je ustanovio da najbolja svojstva imaju žarulje s nitima od karboniziranih bambusovih vlakana, ako su smještene u stakleni balon bez zraka. Kao početak rasvjete električnom energijom smatra se godina 1881. kada je Edison na međunarodnoj elektrotehničkoj izložbi u Parizu s više žarulja osvijetlio dio izložbenog prostora.
Bilo je prije Hanamana i Justa i drugih koji su ispitivali druge mogućnosti žarulja s metaliziranom niti radi bolje rasvjete i veće trajnosti. Tako je Rus Pavel Jabločkov (1847-1894) izumio 1879. godine električnu žarulju s malom pločicom od kaolina. Za tu žarulju trebao je vrlo visoki napon, pa je bio vrlo nepraktičan. Njemački fizičar Walther Hermann Nernst (1864-1941) upotrijebio je niz od magnezijeva oksida i time izmijenio izradu električnih žarulja. Naime, ova nit se prvo trebala ugrijati toplinom, a potom je davala vrlo jaku svjetlost i uz to trošila upola manje struje nego Edisonova. Iza Nensta dolazi bečki kemičar dr. Carl Auer von Welsbach (1858-1929) koji je primijenio osmij. Dobio je ekonomične i jednostavne žarulje male potrošnje.
Međutim, one se nisu mogle koristiti priključene u paralelnom spoju na tadašnju mrežu, čiji napon je bio 110 ili 220 V. Umjesto toga, trebalo je serijski spajati po nekoliko žarulja ili na niže napone akumulatorskih baterija. Uglavnom Auerove prve upotrebljive žarulje s osmijevim nitima pojavile su se na tržištu 1902. godine. Hanaman i Just su zapravo nastavljači Auerovih pokusa. Oni su ispitivali metale s visokim talištem koji se mogu koristiti za niti u žaruljama. Oni su ispitivali tališta metala koja tada nisu bila poznata, kao što su molibden, titan, uran, torij i drugi. Jedini među njima koji se mogao relativno lako proizvesti bio je volfram. To se radi redukcijom oksida WO3 s vodikom na temperaturi od 700-800°C. To je dovelo Hanamana i Justa da primjene volfram za nit žarulje.
Glavni problem dobivanja volframove niti bio je da se volfram ne može kovanjem ili izvlačenjem stanjivati u tanku nit. Zato su Hanaman i Just patentirali načine za dobivanje volframove niti. Najbolji način je bio da se volframov prah pomiješa s organskim tvarima u pastu koja se propusti kroz rupice i te niti potom karboniziraju u električnoj peći. Tako su dobili niti od 0,02 mm, a žarulje s tim nitima mogle su svijetliti više od 400 sati. Rad na ovim pokusima trajao je pune tri godine napornog istraživanja, često s neuspjesima i razočaranjima. No, oni su izdržali.
Ispitivanja za industrijsku proizvodnju žarulja s volframovom niti
Konačan uspjeh u razvoju volframove žarulje učinili su u tvrtki General Electric u USA 1910. godine, kada je uveden tzv. Coolidgeov postupak dobivanja žice od volframa. Ta nit je imala bolju elastičnost i čvrstoću, a time je bitno povećana trajnost žarulja. Tvrtka Schneider & comp. nije imala razumijevanja za primjenu pronalaska Hanamana i Justa. Oni su razočarani takvim nerazumijevanjem napustili tu tvrtku i obratili se profesoru dr. Karku Hocheneggeru u Beču. On je preporučio tvrtku Siemens & Halske, ali njihov direktor nije htio iskoristiti te patente. Činilo mu se da mladi znanstvenici traže previše. On je bio spreman patente primijeniti bez naknade.
Sve ovo razočaralo je Hanamana te on napušta daljnje pokuse i potkraj 1904. odlazi u tvornicu cementa u Ledeczu u Mađarskoj, a Just se posvećuje karijeri profesora kemije u Beču. Ubrzo potom, u mađarskoj tvornici Egyesült Izzólámpa és Villamossági Rt. u Budimpešti na nagovor Hanamana, odlučuju se za proizvodnju žarulja s volframovom niti. Oni su do tada radili žarulje s ugljenom niti. Tvornica je otkupila patente Hanamana i Justa, a oni u njoj ponovno počinju ispitivanja za industrijsku proizvodnju žarulja s volframovom niti. Ugovor o partnerstvu predviđa da Hanaman, ako proizvod zadovolji, postane tehnički savjetnik i vodi proizvodnju, a od prodaje patenta polovica pripada tvornici, a ostalo po pola dijele Hanaman i Just.
I tako su se na tržištu 1906. pojavile prve žarulje s volframovom niti. Osnovano je novo trgovačko društvo i tvornica koja i danas nosi ime Tungsram. Od tog dana potražnja žarulja s volframovom niti stalno raste, a s ugljenom niti naglo pada i nestaje. Patent je bio registriran u trinaest zemalja širom svijeta. Nagli interes za nove žarulje izazvao je veliku konkurenciju, pa Hanaman 1909. i 1910. stupa u pregovore s General Electricom i on i Just prodaju sva patentna prava toj tvrtki. Ovo će Hanamana financijski osigurati doživotno, jer je dobio trećinu od tadašnjih 250.000 dolara. Ugovor je produljivan punih petnaest godina sve do 1934. godine.
Amerikanci su Hanamana, zajedno s Justom, smatrali pionirima na radu volframovih svjetiljki. Kod toga su uvijek naglašavali da su oni ukinuli pionirski pronalazak njihova genijalnog Edisona. Jednako kao što je Tesla (i drugi čovjek iz Hrvatske) ukinuo Edisonov istosmjerni sustav. Usput, spomenimo da se za boravka u Americi Hanaman sastao i s Nikolom Teslom i s Edisonom.
Materijalno osiguran, Hanaman potkraj 1911. napušta Budimpeštu i odlazi u Njemačku, gdje u Berlinu od 1912. do 1915. radi u Institutu za metalurgiju željeza na Tehničkoj visokoj školi u Charlottenburgu kod Berlina. Tamo je kod prof. Hanemanna (razlika je samo slovo “e” u prezimenu) izradio doktorsku disertaciju i u svibnju 1913. promoviran u doktora tehničkih znanosti. Radio je na problemu zaštite željeza od korozije pomoću nitriranja. Izradio je i habilitacijsku radnju za stjecanje titule docenta, što je prekinuo poziv u vojsku u Prvom svjetskom ratu.
Povratak u Zagreb
Hanaman je tijekom vojne službe bio šef Zavoda za ispitivanje materijala za avijaciju u Fischamendu pokraj Beča. Tu organizira metalografski laboratorij. Ispitivao je aluminij kao materijal za avionske motore i za legure za ležajeve avionskih motora. Čak je tada patentirao izradu fišeka od željeznog lima za metke. Nakon sloma Austro-Ugarske monarhije, Hanaman se vratio u domovinu u Zagreb. Prvo je nekoliko mjeseci službovao u vojsci tadašnje države SHS kao natporučnik.
Kada je napustio vojnu službu, bio je obasut mnogim ponudama iz svijeta, od Njemačke do Amerike, da dođe na ugledna i dobro plaćena radna mjesta. Kako nije bio oženjen, mogao je birati i bez problema otići, ali on je prihvatio mjesto u Zagrebu. Osnovao je tvrtku Jugoslavenska industrija motora d.d. koja nije dobila državnu potporu i ubrzo je likvidirana. Hanaman se okušao i kao član uprave Jugoslavenske industrije ulja i boja u Zagrebu (iz koje nastaju tvornice Zvijezda i Chromos) te kao državni komesar za brodogradilište u Kraljevici, a 1921. je postao načelnik odjela Ministarstva trgovine i industrije u Zagrebu. Na tom mjestu ostao je samo nekoliko mjeseci.
Sva ta mjesta bila su udaljavanje od njegova pravog interesa, jer je želio nastaviti znanstveni rad sa studentima. Franjo Hanaman je bio član posebnog odbora Društva inženjera i arhitekata koji je izradio smjernice razvoja Tehničke visoke škole, osnovane 1919. godine. Tada mu je dodijeljena titula docenta, a predavanja iz mehaničke tehnologije počinje tumačiti studentima strojne tehnike, 23. ožujka 1920. Praktične vježbe organizira u spomenutoj tvornici motora.
Od 1921. predaje novi kolegij Anorganska kemijska tehnologija i metalurgija. Postaje predstojnikom novog Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju, koji je bio prvi inženjerski zavod tadašnjeg Kemičko-inženjerskog odjela. Koliko je Hanaman bio oduševljen novim poslom pokazuje činjenica da je poklonio i dio svoga privatnog novca od prodaje patentnih prava za uređenje Zavoda. Ubrzo je Hanaman postao dekan Kemičkog odjela, a 1924. je bio i rektor Tehničke visoke škole. Brinuo se da ova škola postane Tehnički fakultet, što se dogodilo 31. kolovoza 1926. godine. Tada je Hanaman, kao dobar organizator, izabran za prodekana za nastavu.
Praktičar i pedagog
Hanaman je bio odličan i kao praktičar, ali i kao pedagog. Bio je vrlo omiljen. Kako nije bilo literature na hrvatskom jeziku, bio je autor prvih udžbenika anorganske kemije i metalurgije. Vrhunac djelovanja Franje Hanamana bilo je uvođenje predmeta Metalurgija i Anorganska kemijska tehnologija, koje je predavao do smrti. Godine 1939. bio je osnivač Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju na Tehničkom fakultetu, gdje ostaje pročelnik do kraja života.
Hanaman je bio vrlo društven čovjek. Bavio se planinarenjem, plivanjem, veslanjem, skijanjem i lovom. Stanovao je na uglu Gundulićeve i tadašnje Žerjavićeve ulice u stambenoj zgradi koja je bila u vlasništvu Tehničke visoke škole. Nikad se nije ženio.
Umro je naglo, 23. siječnja 1941. godine u Zagrebu, zbog komplikacija koje su nastale nakon operacije žuči. Pokopan je na Mirogoju u polju 33, u obiteljskoj grobnici uz roditelje, brata i njegovu suprugu.
U Tehničkom muzeju u Zagrebu čuvaju se predmeti ostali nakon njegove smrti, a u dvorištu muzeja sada mu je podignuta bista među najznačajnijim hrvatskim velikanima tehnike. U Zagrebu jedna od ulica nosi njegovo ime. Bez obzira na to, nažalost, mnogo je ljudi u Hrvatskoj koji ne znaju skoro ništa o Franji Hanamanu.
Izvori: hbl.lzmk.hr |visitslavonija.hr | HEP Vjesnik 132. br. | nacionalnastraza.hr
