Jazovka je poznata kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata od strane partizana.
Ova jama nalazi se unutar Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje, u brdu Lisine u blizini sela Sopote.
Dimenzije jame su:
- ulaz 0.5*0.5 m,
- duljina 42 m i
- dubina 56 m.
Jama je jedna od masovnih grobnica iz koje ekshumirano čak oko 250 ljudskih kostura. Uz ljudske ostatke, u jamu je ubacivan i komunalni otpad koji nije očišćen.
Otkriće Jame Jazovka
22. siječnja 1989. godine, karlovački speleolog Mladen Kuka otkrio je Jamu Jazovku nakon čak 14 godina tajne istrage. U kolovozu 1999. godine započinje detaljno registriranje žrtava Jazovke, bez izvlačenja posmrtnih ostataka na površinu. Registriranje žrtava su proveli karlovački speleolozi uz pomoć patologa prof. dr. Žarka Danilovića.
1990.
O jami je nakon duge šutnje progovorio i svjedok Branko Mulić.
Branko Mulić, Zagrepčanin, za vrijeme rata partizan, i sam je bio sudionik akcije ubijanja kod Jazovke, prvih dana po završetku rata. U svibnju 1945. Mulić je stigao sa štabom X. korpusa u Zagreb. Počeo je raditi u OZNA-i, te je poveden na jednodnevni zadatak, koji će mu se tako urezati u sjećanje da će svakodnevno o njemu razmišljati, zbog viđenog zla. Njegova je šutnja tako trajala punih 45 godina, i tada je procijenio da je vrijeme da se dozna i za sošičku tragediju, odnosno, zločine u Jazovki. Kako je rekao, ne radi osvete počiniteljima nego da se nešto slično više nebi nikome nikada ponovilo.
Sa tadašnjom ekipom Vjesnika, 1990. godine u nekoliko navrata su se upučivali u istraživanje mjesta.
Put je vodio od Zagreba na Žumberak, ka Sošicama. Već pri prvom dolasku u mjesto, naiđoše na lokalne ljude. Svi oni su ”nešto čuli” o jami, ali, kao, nitko još nije bio spreman kazati nešto više o tome. Mještani s kojima su razgovarali nisu pokazali ni puno volje, da ih odvedu do jame o kojoj Mulić sada otvoreno govori. I tek igrom slučaja, nađoše kod kuće jednog čovjeka, Nikicu Badovinca.
Rečeno im je kako je jama na njegovoj njivi. Uz njegovu pomoć, jamu sada nije bilo teško pronaći. Kada su stigli do mjesta gdje je jama, ni Mulić se isprva nije snalazio. On se sjećao drugačije slike: livade s koje je, sa 20-ak metara gledao ubijanje. Mjesto je sada drugačije izgledalo, zaraslo u travu i šumu. Tek nakon obilaska okolice, pronašli su livadu i ostatke ceste (s druge strane od one kojom su stigli), kamo su kamioni dovozili žrtve na egzekuciju. Mulić je sada potvrdio da prepoznaje mjesto, i obećao i daljnju pomoć pri istraživanju jame.
U kratkom periodu od 3-4 dana organizirana je speleološka ekspedicija, da bi se konačno otkrila mračna istina o ubijenim ljudima u jami.
Zločinački događaj
Ondje su žrtve poubijane od strane partizana nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine, te potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine
Žrtve su bile uglavnom hrvatski ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici ”Jugoslavenske armije” nakon ulaska u Zagreb u svibnju 1945. prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica.
Prema Mulićevom svjedočanstvu, dio ranjenika ukrcavan je u zagrebačkoj bolnici ”Sv. Duh”.
Ukrcavanje, odvoz i smaknuće
Po njegovu sjećanju, tada je ukupno ukrcano oko 50 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, ustaša i domobrana. Nakon toga, kolona vozila sa ukrcanim pacijentima kreće u Sošice.
Tadašnjom makadamskom cestom vožnja je trajala dosta dugo, i tek oko podneva stiglo se u Sošice i krenulo do jame. Vozila su parkirana na livadi, te je slijedilo iskrcavanje ranjenika, a dvojica iz spomenutog džipa, s pištoljima u rukama, zauzeli su pozicije s jedne i druge strane jame kod otvora oko 1,5 m širine. Ubijanje je moglo početi. Ranjenike su pripadnici KNOJ-a jednog po jednog, dovukli do otvora jame, gdje su zatim ubijeni metkom u glavu i bačeni u jamu, pojedinačno jer drukčije nije išlo. Sve žrtve koje su dovedene završile su život na dnu Jazovke, bez iznimke. Mulić koji je jedno vrijeme promatrao ubijanje, navodi kako se sjeća užasnog zujanja u ušima, što ga je natjeralo da se skloni i pričeka završetak akcije.
Povratak u Zagreb
Po povratku u Zagreb iste večeri Mulić je posjetio svog nadređenog i tražio da ga se oslobodi daljne vožnje u Sošice, na što je dobio odgovor: ”Pa, Branko, to su neprijatelji.” Mulićev odgovor glasio je:
”Za mene je neprijatelj onaj tko ima uperenu pušku, a ovo su nevini ljudi!”
Mulić je zaprijetio da će sebe ubiti ako ga se bude prisiljavalo da i dalje vozi i tada je, i zahvaljući prijateljstvu sa šefom, oslobođen daljnje vožnje, koja se kao i ubijanje, po njegovu navodu, nastavila još tjednima. Viđao je kamione koji su svakodnevno dolazili po nove žrtve.
Ovo je jedan dio teksta iz knjige ”Jazovka” o tome kako su tekle likvidacije kod Jazovke te o istraživanju same jame 1990. godine.
Svjedočanstvo Mije Samca
Svjedočanstvo o masovnom stratištu hrvatskih zarobljenika, ranjenika, medicinskih djelatnika i redovnica u jami Jazovki dao je jedan od rijetkih preživjelih – Mijo Samac. Rođen je 23. rujna 1920. u Slavetiću i bio je domobran, pripadnik inženjerske (»opkoparske«) bojne, koja je oko Karlovca podizala utvrde, kopala rovove i slično. Skupa s ostalim zarobljenicima dovezen je do zloglasne žumberačke jame.
”Kada smo došli na predviđeno mjesto, do otvora jame – ponora, Jazovke, zaustavili su kolonu. Magla se počela dizati i tako smo svi gledali strahote neljudskoga postupanja s nama. Meni je Bog dao tu milost da nisam bio među prvima u koloni, nego na njenom začelju, u najzadnjem redu. Netko je od partizanskih vojnika, krvnika, povišenim i važnim glasom izdao zapovijed ili obavijest: ‘Sada će početi likvidacija i možete gledati kako se to radi! Kako će biti s prvima, tako će biti i s posljednjim. Ni jedan ne će umaći!’ To se uskoro i dogodilo. Nismo drhtali od straha samo mi. Vidio sam drhtanje i nelagodu također kod pojedinih njihovih stražara koji su pazili na nas. Bio je to jezovit čin. Oko pola dva sata otpočelo je klanje i masovno ubijanje. Oni iz prvih redova kolone prvi su zaklani.
Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili su bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.
Nisu odmah bili mrtvi, nego su se po snijegu koprcali i mučili. Sav je snijeg bio krvav. Ja sam bio jako preplašen i stalno sam se molio Bogu da mi pomogne. Koljači su pokraj sebe imali nekoliko ljudi koji su poubijane i polumrtve skupljali i bacali u jamu, a oni bi u međuvremenu klali drugih deset. Bilo je strašno čuti kako bi, kad bi pri bacanju u jamu zapazili da je još neka žrtva živa, govorili jedan drugomu: ‘Nek’ se unutra koprca, imat’ će dovoljno mjesta!’
Uskoro se počela spuštati noć. Preostalo nas je još 20 do 30 živih. Tada se iznenada, iz smjera Sošica, pojavio njihov kurir, jašući na konju. Na komadiću papira donio je nekakvu poruku. Došavši blizu jame zavikao je: ‘Prekini! Prekini! Dosta! Što je ubijeno, ubijeno je!’ Dok je on to vikao, krvnici su odlučili zaklati još četiri para i govorili su da ih još mogu poklati koliko oni hoće. Kada su prestali, ostalo nas je oko dvanaest osuđenika, šest pari.”
Mijo Samac
Ekshumacija 800 žrtava
Ministarstvo hrvatskih branitelja Republike Hrvatske je u srpnju 2020. godine provelo ekshumaciju žrtava iz jame Jazovka, te je utvrđeno da je ondje bilo najmanje 814 kostura. U tijeku je daljnja antropološka obrada posmrtnih ostataka na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb.
Izvori: Želimir Žanko, Nikola Šolić: Jazovka | jazovka.hr | cistopodzemlje.info | hic.hr | nacionalnastraza.hr
