Ivan Kozarac

Na današnji dan, 8. veljače 1885. u Vinkovcima, rođen je hrvatski književnik, romanopisac, pisac pripovjedaka i pjesnik Ivan Kozarac.

Sudionik hrvatske moderne, pjesnik, pripovjedač i romanopisac, Ivan Kozarac, podijelio je sudbinu brojnih hrvatskih pisaca koji, izmučeni životnim tegobama, siromaštvom i bolešću, nisu doživjeli zrelu stvaralačku dob. Tako su iste 1910., u samo dva mjeseca, iz hrvatske književnosti nepovratno otišla dvojica mladih, darovitih i osebujnih književnika dvadesetčetverogodišnji Janko Polić Kamov i dvadesetpetogodišnji Ivan Kozarac.

Potekao je iz siromašne seljačke obitelji, bez ičije novčane potpore, zbog čega je njegovo školovanje bilo vrlo kratko. Morao se zaposliti pa je postao odvjetnički, sudski pisar. Prije smrti zaposlio se u Nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika u Zagrebu.

Nakon početnih crtica i stihova, što ih je objavio u Viencu 1903. pod pseudonimom Kerepov, prvu i za života jedinu zbirku novela Slavonska krv tiskao je 1906. U tim proznim crticama mogu se očitovati neke programske odlike hrvatske moderne. Nabujala, snažna erotika, psihologiziranje, naglašena poetska raspoloženja sjete i sutonskih previranja suprotstavljena su gotovo realističkom opisu krajolika. Kozarac je snažno potaknut svojim slavonskim krajolikom, a njegov se zavičaj ukazuje kao nepresušna tematska okosnica.

Nakon smrti objavljena su mu djela Izabrane pripovijetke i roman Đuka Begović. U njima o psihološkim problemima daje širu društvenu utemeljenost i svoje likove promatra kao izdanke procesa nepovratnog propadanja slavonskog sela. Svojevrsno samouništenje obilježje je i Kozarčeva najpoznatijeg lika, naslovnog junaka romana Đuka Begović, koji je izlazio u časopisu Ilustrovani Obzor.

U nizu epizoda, međusobno slabo povezanih, Kozarac gradi kroniku slavonskog života svojega doba i sudbinu pojedinca svjesnog razorne neponovljivosti života kojoj se predaje do samouništenja. Kozarčevo zatvaranje u regionalni okvir nije svedeno na folklorističko crtanje Slavonije radi samog krajolika, već naprotiv, i sredina i krajolik, osnove su na kojima se rađa piščeva preokupacija – čovjekova sudbina.

Umro je od sušice 16. studenoga 1910. u Vinkovcima, u gradu u kojem se i rodio 8. veljače 1885., u podneblju iz kojega je izviralo njegovo cjelokupno nadahnuće.

Njemu u čast obnovljena je njegova rodna kuća, u ulici Josipa Kozarca 38, koju možete posjetiti.

Izvori: hrt.hr | nacionalnastraza.hr

Podijelite članak:

Komentirajte